Upravo zbog toga jer je digitalizacija omogućila masovno širenje lažnih vijesti danas se velika važnost daje pojmu medijske ili informacijske pismenosti. Informacijska pismenost uključuje sposobnosti:
– prepoznavanje potrebe za informacijom
– pronalaženje informacije
– analiza i vrednovanje informacije
– korištenje informacije
– objavljivanje informacija[1]
Informacijski pismena osoba jest ona osoba koja je naučila kako učiti. Ona zna učiti jer zna na koji je način znanje organizirano, kako naći informacije koje su joj potrebne i kako preraditi i koristiti nađene informacije na način da i drugi mogu učiti iz njih. To je osoba pripremljena za cjeloživotno učenje jer uvijek može pronaći informacije potrebne za bilo koji zadatak ili odluku s kojima se susretne. Sve ovo podrazumijeva kako informacijski pismena osoba zna prepoznati lažne vijesti, te neće dopustiti da formira svoje odluke na osnovu njih.
Naime, ako su lažne vijesti one nastale s namjerom da se dezinformira čitatelja, onda je jasno kako je cilj ovakvih vijesti, koje se zapravo zasnivaju na nepostojećim ili iskrivljenim „činjenicama“, zavaravanje i manipuliranje publikom, a nitko ne voli da se njime manipulira.
Upravo stoga, potrebno je posvetiti se informacijskom opismenjavanju šireg građanstva, kako bi se izbjegle manipulacije.
Informacijski pismene osobe moći će same donositi zrele odluke, a neće biti alat u rukama određenih interesnih lobija koje uz pomoć lažnih vijesti žele ostvariti svoje ciljeve.
To je prepoznala i ekspertna skupina Europske komisije o lažnim vijestima i online dezinformacijama, koja navodi kako je jedan od najvažnijih alata u borbi protiv dezinformacija razvoj medijskih kompetencija i medijske pismenosti samih medijskih korisnika. Upravo je medijska pismenost važna za razvoj kritičkog promišljanja o medijima i medijskim sadržajima.
Kako bi se jasnije prepoznalo lažne vijesti, potrebno je otkriti motive onih koji proizvode takve vijesti. Kao što je Elle Hunt navela u članku za Guardian[2] lažne vijesti se najčešće se objavljuju u svrhu dezinformiranja i zastrašivanja javnosti ili u svrhu parodije, satire ili jednostavnog privlačenja pažnje (senzacionalizma).
Upravo senzacionalizam je svakodnevna pojava u medijima, a podrazumijeva način pisanja novinarskih tekstova u kojem novinari krše etička pravila svoje struke. To su tekstovi koji prenose govor mržnje, nisu utemeljeni na činjenicama, bave se nevažnim temama, vrijeđaju druge osobe, zadiru u privatni život, sadrže uznemirujuće fotografije unesrećenih osoba itd. Senzacionalističke vijesti usko su povezane s komercijalizacijom medija. Čitatelji bi trebali znati prepoznati da je motiv objavljivanja senzacionalističkih vijesti u čistoj komercijalizaciji novina, te kako takve vijesti treba uzeti sa „zrnom soli“ jer je istima cilj prodati što više primjeraka novina, ili u suvremeno vrijeme ostvariti što više klikova na online izdanjima medija, te je za očekivati kako će novinari namjerno preuveličati istinu, ili je posve zaobići.
Kako bi čitatelji izbjegli da ih ovakve vijesti zavaraju, potrebno je da razviju svijet kritičkog razmišljanja, te da na osnovu toga prepoznaju je li ono što je napisano uistinu i istinito. Mnogima je vrlo lako prepoznati senzacionalističke vijesti, no treba navesti kako čak i ozbiljni novinari, koji nastoje raditi po pravilima struke, i trebali bi se baviti selekcijom vijesti, često ne prepoznaju lažne vijesti, jer neke od informacija objavljenih u senzacionalističkim medijima izgledaju toliko vjerodostojno da ih je prenio i veliki broj novinara.
Ipak, može se tvrditi kako senzacionalističke vijesti ne prave toliku štetu, koliko one lažne vijesti koje su objavljene s namjerom obmanjivanja javnosti u svrhu ostvarivanja nekog cilja.
Doduše, istina je kako senzacionalističke vijesti štete profesiji, jer dovode do toga da su čitatelji nasamareni da kliknu na određenu vijest ili kupe novine s senzacionalističkim naslovima zbog čega se gubi povjerenje u medije, prava opasnost leži u namjernom dezinformiranju s ciljem postizanja određene agende.
Posebno je zabrinjavajuće korištenje lažnih vijesti u političke svrhe. Naime, indikativno je da se lažne vijesti pojavljuju u trenutcima kada se pokreću kampanje za važne izbore u zapadnim demokracijama.
Dakle, lažne su vijesti višestruka oblika, one mogu biti oblik propagande nastale uporabom dezinformacija i masovne obmane koje se najčešće rabe u svrhu dezinformiranja i zastrašivanja javnosti.
Digitalizacija je posebno utjecala na širenje lažnih vijesti, jer širenju problema lažnih vijesti često pridonose obični ljudi, koji posredstvom društvenih mreža, lažne vijesti masovno dijele (sherati) na svojim profilima, često nesvjesni da je riječ o lažnoj vijesti, čime se lažne vijesti dobivaju na važnosti, te se povećava mogućnost da je utjecati na formiranje nečijeg mišljenja, koje neće biti zasnovano na činjenicama.
Kako bi se to izbjeglo potrebno je podići razinu medijske pismenosti. Medijska pismenost se može podići samo stalnim učenjem, informacijski pismene osobe moraju stalno usvajati nova znanja kako bi mogli razlikovati stvarne vijesti od lažnih i time izbjegli da lažne vijesti utječu na njihova shvaćanja, znanja i ponašanja.
Medijski pismena osoba znati će razlikovati vjerodostojne od nevjerodostojnih medija i tako će izbjeći da bude manipulirana.
[1] Nadrljanski Đ.: Informatička pismenost i informatizacija obrazovanja, Filozofski fakultet , Sveučilište u Splitu, Split 2006., str. 262.
[2] https://www.theguardian.com/media/2016/dec/18/what-is-fake-news-pizzagate